Zašto je svrgnut posljednji iranski šah? Ženama je dao pravo glasa i koristio tajnu policiju za teror

Njegova vlast završila je Islamskom revolucijom 1979., u kojoj ga je svrgnuo veliki narodni pokret predvođen ajatolahom Ruhollom Homeinijem.

Vladavina i politika

Pahlavi je vodio prozapadnu vanjsku politiku i pokušavao modernizirati Iran kroz niz reformi poznatih kao Bijela revolucija. Te reforme uključivale su redistribuciju zemlje, veća prava za žene, širenje industrije, obrazovanja i infrastrukture, što je iransku ekonomiju desetljećima činilo jednom od najbržerastućih u svijetu.

Međutim, njegov režim bio je autokratski i često represivan. Kako je politička opozicija rasla, šah je proširio ovlasti tajne policije, SAVAK-a, koja je nadzirala, uhitila i mučila protivnike režima. To je izazivalo strah i ogorčenje među mnogim Irancima.

Pored reformi, Pahlavi je nastojao ograničiti klerikalni i utjecaj tradicionalnih političkih snaga, što je dodatno polariziralo društvo i oslabilo njegovu legitimnost kod velikog dijela stanovništva.

Stav naroda prema Pahlaviju bio je složen i podijeljen. Dok su neke skupine, uključujući dijelove urbane srednje klase i seljaštva, podržavale modernizacijske programe i ekonomski razvoj, drugi su se protivili njegovoj političkoj represiji, korupciji i vezama sa Zapadom. Napetosti su osobito rasle u kasnim 1970-ima s porastom prosvjeda koji su na kraju doveli do njegove svrgavanja 1979.

Kako su ga vidjeli SAD i Izrael?

Pahlavijev odnos sa Zapadom, posebice sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, bio je jedna od odrednica njegove vladavine. Te su zemlje podržavale njegov režim, uključujući i državni udar 1953., u kojem su američke i britanske obavještajne službe pomogle vratiti šaha na vlast nakon što je njegov premijer, Mohammad Mossadegh, nacionalizirao naftnu industriju.

Za mnoge Iran­ce taj događaj ostao je simbol suradnje šaha sa stranim silama, što je dodatno narušilo njegovu popularnost i doživljaj kao vođe koja ne zastupa interese vlastitog naroda.

Tijekom Hladnog rata Pahlavi je bio ključni saveznik Zapada u regiji. SAD su ga vidjele kao stabilnog partnera protiv sovjetskog utjecaja. Iran je, pod njegovom vlašću, bio strateški važan partner i primao je značajnu vojnu i ekonomsku pomoć.

Iran je također formalno priznao Izrael i održavao veze s njim tijekom 1950-ih i 1960-ih, dijelom zbog zajedničkih interesa u kontekstu regionalne sigurnosti i Hladnog rata.

Pahlavi je gledao na SAD kao na ključnog saveznika i oslonac u jačanju iranske vojske, ekonomije i međunarodnog položaja. Njegov odnos s Izraelom, iako kontroverzan u islamskom svijetu, bio je dio njegove politike uspostavljanja savezništava koja su mu trebala pomoći u očuvanju sigurnosti i modernizacije zemlje.

Iran pod njegovom vlašću

Unatoč brojnim modernizacijskim mjerama koje su omogućile veća prava za određene društvene skupine i znatan ekonomski rast, Iran za vrijeme Pahlavija nije bio slobodna demokracija. Politika je bila centralizirana, politička opozicija je bila ograničena, a represija nad neistomišljenicima bila je dio svakodnevice.

Nekoliko desetljeća njegove vladavine obilježila su i kulturne promjene koje su nekima donijele nove prilike, ali drugima nametnule osjećaj udaljenosti od vlasti.

U konačnici, privid modernog i progresivnog društva uz istovremenu političku represiju i nepovezanost s dijelom stanovništva doveo je do mase nezadovoljstva koje je kulminiralo Islamskom revolucijom 1979., kojom je monarhija ukinuta, a uspostavljena Islamska republika.

Procjene o razmjerima represije tijekom vladavine Mohammada Reze Pahlavija razlikuju se ovisno o izvorima, no povjesničari uglavnom govore o nekoliko stotina do nekoliko tisuća ubijenih političkih protivnika kroz desetljeća njegove vlasti. Najkrvavije razdoblje bilo je 1978. i početkom 1979., kada su sigurnosne snage u obračunu s masovnim prosvjedima ubile stotine, a prema nekim procjenama i više od tisuću ljudi.

Broj političkih zatvorenika tijekom 1970-ih kretao se u tisućama, u pojedinim trenucima između tri i pet tisuća, dok su tisuće drugih završile u egzilu. Ozloglašena tajna policija SAVAK igrala je ključnu ulogu u nadzoru, uhićenjima i ispitivanjima protivnika režima, a organizacije za ljudska prava dokumentirale su i slučajeve mučenja.

Islamska revolucija bila je ponajprije rezultat unutarnjih procesa, a ne izravnog stranog pokroviteljstva. SAD i Velika Britanija dugo su podržavale šaha, no u završnoj fazi nisu intervenirale kako bi ga održale na vlasti.

Zašto se narod okrenuo protiv njega?

Francuska je omogućila ajatolahu Ruhollahu Homeiniju boravak u egzilu 1978. i 1979., odakle je koordinirao revolucionarni pokret, ali nema dokaza da je Pariz aktivno organizirao ili financirao revoluciju. Druge sile, uključujući Sovjetski Savez, pratile su razvoj događaja, no nema dokaza da je revolucija bila projekt nekog vanjskog utjecaja, već izraz dubokog i širokog nezadovoljstva unutar samog Irana.

Vjerski krugovi optuživali su ga za pretjeranu sekularizaciju i preslikavanje zapadnih trendova na društvo, tvrdeći da je potkopavao islamske vrijednosti i tradicionalni poredak. Reformama poput davanja prava glasa ženama i ograničavanja utjecaja klera stekao je snažno protivljenje u vjerskim krugovima, iz kojih ga se prikazivalo kao vladara udaljenog od identiteta i duhovnih temelja zemlje.

Ljevičarske i nacionalističke skupine kritizirale su ga zbog socijalnih nejednakosti, korupcije i koncentracije bogatstva, unatoč velikim prihodima od nafte. Smatrali su da je modernizacija koristila uskom krugu elite, dok je dio stanovništva ostajao na margini. Što je u konačnici bio razlog masovnog, a ne djelomičnog nezadovoljstva...